Navršilo se tri godine od smrti Boška Pepsija Božića, poznatog košarkaškog trenera iz Hrvatske.
Ovim povodom ponavljamo tekst stalnog saradnika KOŠ magazina Duška Miletkovića Soulija o ovom sjajnom treneru i isto tako sjajnom čoveku.
Pepsi, trener naše mladosti
Stalno čitamo i slušamo o značaju prvog jugoslavenskog košarkaškog zlata u Ljubljani 1970. Značaju koji je to ostavilo u narodu ovih prostora i eksploziji košarke koja se dogodila neposredno nakon toga. Koševi, igrališta i dvorane nicali su ka bubuljice u pubertetlija, a ista stvar desila se i sa klubovima, manjima i većima. Netko bi jednom trebao dubinski istražiti koliko je točno košarkaških klubova nastalo u periodu nakon te opjevane zlatne Ljubljane. Rezulat istraživanja bio bi fascinantan iz današnjih kutova percepcije.
Zagreb je i prije ljubljanske rapsodije raspolagao s nekoliko stalnih i povremenih prvoligaša od kojih kasnije najznačajnijim postade Lokomotiva/Cibona za koju su i mnogi današnji klinci čuli. Današnjom temom neće biti odličnici, propagatori i pokrovitelji igre poput Pere Zlatara, Mirka Novosela, Ivana Arapovića ili Marijana Pasarića, već bih o jednom znatno mlađem liku koji se u košarku upleo odma’ nakon što je Ljubljana popularizirala igru
Elem, baš tad osnovna škola Većeslava Holjevca u Novom Zagrebu dobila je dvoranu. Ekipa iz kvarta, predvođena našim junakom imena Boško, prezimena Božić, poznatijem u narodu po nadimku Pepsi, osnovala je KK Siget, iako se korijeni popularnih „mrava“ vežu uz Trnsko. Nije Pepsi u startu bio povezan samo s košarkom, bil je on i pravi zagrebački fakin koji je sa svojom škvadrom znal nekom nesretniku uvalit lepu ciglu za neku sitnu kintu, ili prisvojiti neku društvenu stvarčicu koja se valjuškala po izlozima. Na sreću, brzo se ostavio izleta u te jarke krajolike i posvetio se isključivo košarci. Kako je Pepsi ubrzanim tempom rastao više u širinu nego u visinu, ostavio se aktivnog igranja sredinom sedamdesetih i postao je trenerom svog košarkaškog čeda.
Iako potpuni samouk, Boško Božić je tokom iduće dekade od družine s Novog Zagreba napravio prilično respektabilan klub koji se ubrzo natjecao u Drugoj ligi tadašnje SFRJ. Ako već nije imao formalnog obrazovanja, njegova ljubav i strast za košarkom bila je neupitna, tako da ga je i sam selektor repke, Duda Ivković, uzeo za suradnika krajem osamdesetih. Valjda je u Pepsiju prepoznao onaj ulični intelekt koji Duda itekako zna da cijeni. Sad pod imenom Novi Zagreb, klub je privlačio sve više dječice željne treninga, uglavnom one koja nisu uspjela proći filter selekcije u većim klubovima, a sjećam se da je Božić znao u šali izjaviti kako je toliko dobar trener da mu je asistent – Tesla. Riječ je, naravno, o Andreju Tesli, treneru mlađih kategorija koji je pred nekoliko godina, s Dariom Šarićem i Mariom Hezonjom kao liderima, uzeo juniorsku Evroligu.
Jedna od prekretnica u povijesti KK Novi Zagreb bio je ulazak u Prvu saveznu ligu 1989. godine. Klub je tad već disponirao legendarnim igračima domaćeg prvenstva kakvima su bili Aco Petrović, Veljko Petranović, Branko Vukičević, Vladan Alanović… Niti oni nisu bili dovoljni da se prvoligaška priča produži na više od te sezone, ali Juga se ionako ubrzo raspala, a klub je postao stalnim inventarom prvoligaške priče samostalne Hrvatske i regularnim sudionikom evropskih takmičenja (četvrt-finala Kupa Koraća i Eurokupa). Pepsi nije bio u stanju narušiti hegemoniju Cibone u prvenstvu, ali klub, sad preimenovan u KK Zagreb, počeo je proizvoditi kvalitetne igrače. Jednim od Božićevih najvećih otkrića bio je Josip Sesar koji je svoje najbolje sezone odigrao baš u dresu popularnih „mrava“, na samom startu svoje neartikulirane karijere.
Pepsijeva popularnost bila je na vrhuncu devedesetih godina minulog veka, tako da je krajem te decenije preuzeo i reprezentaciju Hrvatske i vodio je na Eurobasketu ’99 u Francuskoj. Iako je u Kukoču imao ekstraklasu, ostatak tima gotovo da nije postojao na terenu i mnogi mu ne zaboravljaju ovaj debakl i tek 11. mjesto na toj kontinentalnoj reviji. Baš u to vreme završava i Božićeva tridesetogodišnja avantura s KK Zagreb, tako da nije za kormilom dočekao najveće uspjehe kluba kojem je postavio temelje. KK Zagreb je više puta osvojio domaći kup, proizveo Antu Tomića, Krunu Simona, Luku Žorića, uz već pomenute Šarića i Hezonju, a 2011. godine dočekao se i naslova prvaka Hrvatske.
Ja možda i nisam pravom osobom za vrednovati djelo Pepsija Božića jer za osamdesete bio bih presubjektivnim, dok njegovo djelo u samostalnoj Hrvatskoj devedesetih nisam najbolje ispratio, jednostavno nisam bio tu i, nažalost, ne pridajem preveć značaja ovim ligicama nastalim po raspadu velike države. Ne mislim čak ni to da je Pepsi bio velikim trenerom u konkurenciji domaćih mastodonata struke jer, osim u Zagrebu, kasnije nije ostavio većeg traga. Nije ni da sam ikad iskapirao njegov set akcija i logiku matchupa, ali nešto moram da mu priznam – bio je najpozitivnijom košarkaškom energijom Zagreba krajem prošlog stoljeća, poseban već samom svojom masivnom pojavom. Pitajte možda radije jednog od njegovih školaraca – Dimitrisa Itudisa, danas čuvenog trenera CSKA iz Moskve – kojem je Pepsi značajno popravio i obogatio hrvatsko-srpski vokabular. Osim svega navedenog, on uveo je klub u 1. saveznu ligu sa samog dna jugoslovenskog poretka, a to nije mala stvar.
Moram da priznam i to da Pepsi, za razliku od nekih domaćih glava kamenih jako dobro razumije stanje, mitove i legende hrvatske košarke – svjestan je da nije napravila ništa u svojoj historiji, a busa se uspjesima svemirskim. Svjestan je mitomanije koja vlada na obje strane Une, Drine, Save i Ibra…
„Mi smo bili na svjetskom vrhu, ali pogledajmo malo točnije unazad. Nikad nismo bili na svjetskom vrhu kao Hrvatska, već je to bilo negdje pri raspadu bivše Jugoslavije. Dok smo baštinili igrače stvorene iz Jugoslavije, Kukoča, Rađu, Petrovića i ostale, bili smo silno snažni. No, sami nismo proizveli ni približno takve igračke veličine. Nakon 1995. je krenulo sve nizbrdo, jer su otišli oni koje smo baštinili iz bivše države.“
A šta radi Pepsi danas? Evo, čujem neki dan da je u staračkom domu, nedaleko mene, i da je tamo završio zbog svoje poslovične navlake na nezdravu hranu, problema s dijabetesom, te zbog još nekih lomova i udara koje život nosi. Mnogi košarkaški djelatnici i prijatelji su ga već i osobno posjetili ili poželjeli brz oporavak putem poruka. Kako i sam kaže, ovo je tek privremeno rješenje, samo do povratka u bolju kondiciju; možda i samog povratka u košarku. Naime, ni njegovom bivšem klubu ne cvjetaju ruže i samo sedam godina po osvajanju njegove jedine hrvatske titule, KK Zagreb je pred rasulom. Tko bi bio sposoban (i toliko lud) još jednom uzdići „mrave“ ako ne čovjek koji ih je stvorio, koji im je bio i tatom i mamom kako glasi naslov jednog davnog teksta iz onog starog, štampanog „Koš“ magazina.
Znajte braćo da je košarkaštvo s Pepsijem uvijek bilo originalno i osebujno, ali isto tako i varljivo, kao uostalom i mnoge pojave iz njegovog rodnog kvarta. Posebice nebo iznad Trnskog zna biti strašno prevrtljivo. Kad s terase pogledam šta ima preko Save koja me odvaja od Novog Zagreba, ponekad vidim neke mnogo tmurne oblake. Tmurne, teške, ali nepostojane. Svakog dana, čuku-dvije prije no što top označi podne – zaduva neki istočnjak i rasprši te glomazne naslage koje se onda poslušno raziđu, svaka svojim poslom, a sunce grane i začas izgleda kao da će nam svima sjati vječno.
Duško Miletković Souli KOŠ magazin
